FK Sarajevo Home           |    Kontakt   /   EN | BS

Historija kluba

year 1946-1950
year 1950-1960
year 1960 - 1965
year 1965 - 1970
year 1970 - 1975
year 1975 - 1980
year 1980 - 1990
year 1990 - 2000
year 2000 - 2010

FK Sarajevo u periodu od 1975. - 1980.

1975 - 1980

Nakon gotovo čitave decenije prosječnih i ispodprosječnih rezultata, timu sa Koševa je očito bilo potrebno osvježenje. Čelni ljudi Sarajeva, rješenje su našli u angažmanu novog trenera, Vukašina Višnjevca, bivšeg fudbalera Sarajeva, koji se nakon prerano završene igračke karijere, okrenuo trenerskom poslu. Pored promjene na klupi, većih promjena u samom igračkom kadru nije bilo. Klub su napustili uglavnom igrači koji nisu bili u prvom planu, dok je od prinova, jedino novo ime bio Srebrenko Repčić, koji je stigao iz dobojske Sloge. Pored Repčića, priliku za angažman u novj sezoni dobila su i trojica igrača iz juniorskog pogona, Nijaz Merdanović, Salko Nikšić i Abdulah Oruč, a u toku sezone timu je u nekoliko navrata bio priključen i još uvijek aktuelni junior, Predrag Pašić. Uz povratnika iz vojske, Sulejmana Demira, te najbolje igrače iz prošle sezone, Edhema Šljivu i Safeta Sušića, to je bio tim od kojeg se očekivalo da napokon odigra sezonu u kojoj se neće do posljednjeg kola strahovati za goli opstanak u Ligi. Najprije je u prvom kolu na Koševu pregažen Vardar, sa 3:1, da bi samo sedam dana, na istom stadionu bio savladan i OFK Beograd. Rezultat je glasio 6:0, a jednu od najboljih utakmica karijere je odigrao kapiten Edhem Šljivo, koji je mrežu gostiju iz glavnog grada Jugoslavije, tresao tri puta. Nakon dvije početne pobjede, u preostalih 15 proljetnih kola, Sarajevo je upisalo samo još tri trijumfa, sva tri ostvarena na Koševu, minimalnim rezultatima (2:1 protiv Olimpije, 1:0 protiv Rijeke i 3:2 protiv Radničkog). Isto toliko puta, Sarajevo je i remiziralo, također u utakmicama na Koševu. Protiv Veleža i Hajduka, susreti su završeni bez golova, dok je gradski derbi sa Željezničarom završio rezultatom 2:2.Tako je ekipa Višnjevca, kroz čitavu polusezonu padala na tabeli, od prvog mjesta nakon drugog kola, Sarajevo je jesenju polusezonu završilo na trinaestom mjestu.

Pripreme za proljetnu polusezonu obavljene su na Borikama kod Rogatice. Teška upala zglobova, Sušića je odvojila od terena na devet mjeseci. Sušića su na poziciji desnog krila, do kraja sezone najčešće mijenjali Repčić i Heto, a to nije bila jedina promjena u timu. Pored Sušića, Višnjevac nije mogao računati na još jednog standardnog prvotimca, Zorana Lukića, koji je otišao na odsluženje vojnog roka. Iz Olimpije je stigao bivši golman Dinama i reprezentacije Jugoslavije, Fahrija Dautbegović, koji je odmah preuzeo dres sa brojem jedan. Proljetni dio sezone, Sarajevo je otvorilo sa dva gostovanja, remijem u Skoplju, protiv Vardara, te porazom od OFK Beograda na Karaburmi. Alarmi su na Koševu bili upaljeni, a fudbaleri Sarajeva su se napokon probudili i pronašli izgubljenu formu sa samog početka sezone. Uslijedio je sjajan niz od devet utakmica, u kojima je bordo tim doživio samo jedan poraz, na Kantridi u 25. kolu, dok je u preostalih osam susreta upisano pet pobjeda i tri remija. Nakon što su izabranici Vukašina Višnjevca, u 27. kolu savladali Željezničar na Grbavici, a u idućem kolu i Crvenu Zvezdu na Koševu, Sarajevo se popelo do osmog mjesta na tabeli, te su svi simpatizeri bordo kluba, napokon mogli da odahnu i da se prestanu brinuti oko opstanka u Ligi. 

Ipak, da sezona 1975/76 ne ostane tek jedna u nizu ne baš uspješnih sezona u historiji kluba, pobrinuli su se omladinci tima sa Koševa. Juniorski tim Sarajeva, napravio je najveći uspjeh u bivšoj državi, osvojivši omladinski Kup Jugoslavije. U finalnoj utakmici, odigranoj 25. maja 1976. godine u Beogradu, mladići sa Koševa su savladali vršnjake skopskog Vardara sa 3:1 i tako u vitrine Sarajeva donijeli dotada najvažniji omladinski trofej.

Novu sezonu, Sarajevo je dočekalo kao ubjedljivo najmlađa ekipa Prvenstva, obzirom da je prvom timu priključeno čak pet omladinaca, Pašić, Vidaković, Milak, Bešović i Hodžić, te bivši junior Hadžibegić. Sarajevo je u Prvenstvo ušlo oslabljeno za dvojicu najvažnijih igrača, Safeta Sušića koji se još uvijek nije bio  oporavio od bolesti, te Edhema Šljivu koji je otišao u Kruševac, na odsluženje vojnog roka, a tim su napustili Sulejman Demir i Ranko Petković. Tako oslabljen, tim Vukašina Višnjevca je u prva četiri kola osvojio samo dva boda, remiziravši sa OFK Beogradom na Grbavici, te Olimpijom u Ljubljani, uz dva poraza, od podgoričke Budućnosti i Radničkog iz Niša. Peto kolo donijelo je gradski derbi sa Željezničarom. Plavi sa Grbavice su zabilježili identičan start kao i Sarajevo, pa su također sa dva remija i dva poraza, bili prikovani za dno tabele. Stoga je i duel ova dva stara rivala i dva bivša šampiona, privukao više pažnje nego inače.

 Nakon uvjerljivog trijumfa u gradskom derbiju, Sarajevo je i iduća dva susreta ostalo neporaženo, upisavši dva remija, najprije sa Čelikom, na Bilinom Polju, a potom i u domaćem susretu protiv Dinama, iako je imalo prednost od 2:1, sve do 85. minute i jedanaesterca, kojeg je u gol pretvorio fudbaler gostiju Jovičević. Niz susreta bez poraza, produžen je i u Kup utakmici, a na Koševu je u okviru šesnaestine finala gostovala Crvena Zvezda. Do kraja polusezone, igrači Sarajeva su igrali dosta promjenjivo, na Koševu su upisane tri pobjede i dva remija, dok su sva četiri gostujuća susreta završila porazom bordo tima, pa je jesenja polusezona privedena kraju, na četrnaestom mjestu, sa isto toliko osvojenih bodova. Ipak prije odlaska na odmor, Sarajevo je odigralo i još dvije utakmice u najmasovnijem domaćem takmičenju. Najprije je na Koševu gostovao Partizan, koji je ispraćen sa tri gola u mreži, čime je ovjeren plasman među osam najboljih u Kupu. U četvrtfinalu, Sarajevo je odmjerilo snage sa Budućnosti u Titogradu, a itekako uzbudljiva utakmica, nakon 120 minuta igre, završena je pobjedom domaćina od 3:2. To je značilo da Sarajevo na proljeće očekuje borba samo na jednom frontu, onom prvenstvenom i to za opstanak u društvu najboljih.

Proljetnu poluseoznu Sarajevo je otvorilo porazom na Karaburmi, nakon čega su uslijedile tri utakmice bez poraza. Na Koševu su savladani Olimpija (2:0) i Radnički (1:0), a između te dvije utakmice osvojen je i bod u Titogradu, bilo je 1:1. U idućih šest utakmica, zabilježena su tek dva remija, u gostima kod Dinama i Hajduka, dok su u ostale četiri utakmice, fudbaleri bordo tima napustili teren pognute glave. U samo tri dana, Sušić je svojim golovima bordo timu donio četiri itekako vrijedna boda. Najprije je postigao jedini gol na utakmici u minimalnoj pobjedi Sarajeva nad Rijekom, da bi u zaostaloj utakmici sa Vojvodinom, postigao oba gola u pobjedi od 2:0. S ove dvije pobjede Sarajevo je skočilo na trinaesto mjesto na tabeli.

Ljeto 1977. godine, donijelo je nekoliko promjena, kako u igračkom, tako i u trenerskom kadru. Nakon dvije sezone na klupi Sarajeva, Vukašin Višnjevac je odstupio sa trenerske pozicije, te preuzeo Velež, a na njegovo mjesto sjeo je njegov prvi asistent Fuad Muzurović. Promjene u igračkom kadru su se desile samo na golmanskoj poziciji. Oba prva golmana su napustili Klub, Dautbegović je prešao u bugojansku Iskru, dok je Ekmečić otišao u inostranstvo, tačnije u Austriju. Njih su zamjenila dvojica novajlija, Radoslav Bebić koji je stigao iz Proletera, te Miloš Đurković iz Glasinca. Mladom timu, koji je bio za godinu dana iskusniji, priključio se još jedan junior, Mehmed Janjoš, a sa odsluženja vojnog roka vratio se kapiten Edhem Šljivo. U četvrtom kolu na Koševu je gostovao bivši trener Sarajeva, Višnjevac, predvodeći svoj novi tim Velež, a sa najvećeg stadiona u Bosni i Hercegovini, ispraćen je sa 4 gola u mreži. U sjajnoj pobjedi od 4:2, dva gola je postigao Savić, dok su još po jedan dodali Sušić i Šljivo. To je bila naznaka početka sjajne serije rezultata, tačnije četiri vezane pobjede u Prvenstvu i Kupu. Nakon Veleža uslijedio je trijumf protiv Čelika, na Bilinom polju, rezultat je bio 2:0, a strijelac oba gola bio je Repčić. I u idućih sedam dana, Srebrenko Repčić je bio pucački raspoložen, najprije je u Kup utakmici protiv Budućnosti sa Vidakovićem i Hodžićem donio trijumf Sarajevu od 3:1, da bi protiv istog protivnika, četiri dana kasnije, također na Koševu postigao još dva gola, u pobjedi ostvarenoj identičnim rezultatom, 3:1.

Do kraja polusezone, Sarajevo je igralo dosta promjenjivo, pa je prvi dio sezone okončan na desetom mjestu, sa 15 osvojenih bodova. Ipak, jesen 1977. godine je obilježio Safet Sušić, koji je u oktobru i novembru upisao svoja prva dva nastupa u dresu jugoslovenske reprezentacije. Dva gola koje je Sušić postigao Mađarima, u svojoj prvoj, te tri gola Rumunima u drugoj utakmici u plavom dresu, fascinirali su cijelu državu, ali i privukli pažnju na kompletan, mladi tim Sarajeva, kojem su svi predviđali blistavu budućnost. Ekipu su napustili uglavnom igrači koji više nisu bili u prvom planu, Dupovac, Tešan, Lubura, Oruč, Bešović, Hamzić i Nikšić, dok je iz niželigaša Vratnika stigao Agim Nikolić. Pripreme za proljetnu polusezonu su obavljene na Jahorini, a zaključak stručnog štaba bio je da Sarajevo u drugi dio sezone ulazi jače i spremnije, nego u prvi. Pored Jahorine, ekipa Sarajeva je krajem januara otputovala i na mini turneju u Siriju.

Pošto je prva proljetna utakmica odigrana u decembru, polusezona je otvorena gostovanjem na Kantridi, kod Rijeke. Domaći su dva puta dolazili u prednost, ali je Sarajevo oba puta, golovima Savića i Šljive uspjelo anulirati prednost, te se sa Kantride vratiti sa jednim osvojenim bodom. Savić je tim golom najavio fantastično proljeće, u kojem je u 16 utakmica postigao 14 golova, što mu je uz sedam postignutih golova u prvom dijelu sezone bilo dovoljno da ponese titulu najboljeg strijelca Lige. Sarajevo je tako po drugi put u svojoj historiji, a prvi put nakon legendarnog Haseta i 1963. godine, dobilo golgetera Lige. Savić je zaista odigrao fantastičnu polusezonu i svojim golovima je unosio mirnoću u redove Sarajeva, budući da se klub sa Koševa konstantno držao u sredini tabele, bez briga o borbi za opstanak. Ovaj omaleni napadač, na sjajan način je koristio činjenicu da iza sebe ima sjajan dvojac iz reprezentacije Jugoslavije, Šljivu i Sušića, koji su ga neumorno hranili asistencijama, koje je on neumoljivo pretvarao u pogotke, a posebno je bio impresivan u utakmicama protiv OFK Beograda i Osijeka, gdje je postigao po tri gola, te u duelima sa Čelikom i Trepčom, u kojima je poentirao dva puta. Po pet pobjeda i remija, uz šest poraza u šesnaest proljetnih utakmica, bili su dovoljni da Sarajevo sezonu završi na devetom mjestu, ali i pokazatelj, da mladi tim sa Koševa lagano sazrijeva i sprema se za najveće domete.

Prvo kolo nove sezone donijelo je gradski derbi sa Željezničarom. Bio je to prvi derbi sarajevskih prvoligaša, nakon godinu i pol pauze, pošto je Željezničar prethodnu sezonu proveo u Drugoj ligi. Na Koševu se tog dana skupilo 35.000 ljudi, željnih duela dva gradska rivala, a kući su puno sretniji otišli simpatizeri bordo tima. Sarajevo je odigralo sjajnu utakmicu, a krilni dvojac Pašić – Sušić je svojim golovima presudio komšijama sa Grbavice, te donio trijumf od 2:0. Drugo kolo i gostovanje Dinamu, donijelo je i prvi poraz u sezoni, a dodatni problem je bio crveni karton kojeg je zaradio Safet Sušić, pa je morao propustiti utakmicu trećeg kola, protiv Radničkog iz Niša. I bez Sušića, Sarajevo je došlo do pobjede od 2:1, a već u idućem kolu i odigralo veoma kvalitetnu utakmicu u Banjaluci, te bilo dosta bliže pobjedi. Pobjeda kući, poraz na strani, bilo je otprilike pravilo po kojem je Sarajevo igralo u narednih nekoliko kola, a onda je od 12. do 16. kola, uslijedio sjajan niz od pet utakmica bez poraza. Najprije je Sušićevom genijalnošću, na Koševu savladan Partizan, rezultat je bio 2:1, a strijelac oba gola bila je bordo „sedmica“. Sedam dana kasnije, oružje je morao položiti i drugi beogradski klub, Crvena Zvezda. Sarajevo se sa beogradske Marakane,  vratilo sa punim plijenom, upisavši minimalnu pobjedu, koju je eurogolom donio Mehmed Janjoš u 65. minuti susreta. Potom su uslijedile još dvije domaće pobjede, protiv Budućnosti i Olimpije na Koševu, a između ta dva susreta i remi na gotovanju u Kruševcu. Ovaj sjajan niz i 9 osvojenih bodova, lansiralo je Sarajevo u sami vrh tabele, pa je tim sa Koševa posljednju jesenju utakmicu dočekalo na sjajnom drugom mjestu, sa samo jednim bodom manje od vodećeg Dinama. Sarajevo je jesenji dio sezone završilo na petom mjestu.

Proljetnu polusezonu, bordo tim nije otvorio baš onako kako je očekivao trener Muzurović, ali i većina navijača Sarajeva. Porazi na Grbavici, te Čairu, ali i od Dinama na Koševu, doprinijeli su da Sarajevo padne sve do sedmog mjesta na tabeli. I kada je izgledalo da su sve šanse za plasman u Kup UEFA izgubljene, bordo tim je napravio novu seriju od pet utakmica bez poraza, ovaj put upisavši svih pet pobjeda. Na krilima fantastičnih Sušića i Repčića, redom su padali Borac na Koševu (5:1), Osijek u gostima (1:0), Velež (2:1), Vojvodina u Novom Sadu (4:3), te Rijeka (3:1). Potom je uslijedila još jedna, ukupno treća serija od pet susreta bez poraza. Ovaj put upisana su dva remija, sa Zvezdom i Partizanom, te tri pobjede, od kojih je posebno važna bila ona ostvarena u 31. kolu, na stadionu pod Goricom. Budućnost je uz Zvezdu, bila direktni konkurent Sarajevu za to treće mjesto, ali još jedna fantastična partija reprezentativca Sušića, donijela je prijeko potrebne bodove Sarajevu. Pape je postigao het-trik, svoj prvi u bordo dresu, a još jedan gol dodao je i Savić za fantastičnih 4:1. I u idućem kolu, protiv Napretka na Koševu, Sušić se ponovo upisuje u listu strijelaca. Ovaj postiže samo jedan gol, a još po jedan dodali su Avdić i Repčić, te je upisana pobjeda od 3:1. Tako se tim sa Koševa doveo u sjajnu situaciju, dva kola prije kraja, nalazio se na trećem mjestu sa dva boda prednosti nad četvrtom Zvezdom, te praktično sve imao u svojim rukama. Ipak, Sarajevo je posustalo kad je najvažnije bilo. Najprije je oružje položeno na gostovanju u Ljubljani, Olimpija je bila bolja i slavila sa 3:1, a potom je i u posljednjem kolu, Sarajevo doživjelo novi poraz. U utakmici koja je odlučivala o novom prvaku, Sarajevo je dočekalo Hajduk. Budući da su Splićani posljednje kolo dočekali bodovno poravnati sa Dinamom, ali uz znatno bolju gol-razliku, jasno je bilo da im odgovara samo jedan rezultat, pobjeda. Uz veliku pomoć sudije Mađoskog, Hajduk je došao do trijumfa i šampionske titule, a utakmicu su pored nekoliko smiješnih odluka sudijske trojke, obilježili i incidenti na tribinama, koje su izazvali navijači gostujućeg tima. Sarajevo je tako sezonu završilo na četvrtom mjestu, sa samo dva boda manje od trećeplasirane Crvene Zvezde, koja se plasirala u Kup UEFA. Prvo ime sezone svakako je bio Safet Sušić, koji je sa 15 postignutih golova bio prvi topnik tima sa Koševa, te treći najbolji strijelac u kompletnom šampionatu.

Nakon završetka sezone, Sarajevo je krajem juna otputovalo na sedmodnevnu turneju po Španiji. Na ovoj mini turneji po Pirinejskom poluotoku, Sarajevo je odigralo tri utakmice sa španskim prvoligaškim timovima, upisavši dvije pobjede i jedan remi. Prva od njih odigrana je protiv Almerie, u utakmici sa pregršt golova, koja je završena rezultatom 5:5. Pored Almerie, Sarajevo se još sastalo i sa Malagom (3:2 za Sarajevo), te Gijonom (2:0) nakon čega se bordo tim vratio nazad u Jugoslaviju. Igrači Fuada Muzurovića su iz Španije ispraćeni samo sa komplimentima, a svi su bili oduševljeni igrama koje je Sarajevo pružilo, a posebno virtuoznošću jednog čovjeka, Safeta Sušića. Upravo protiv Almerie, Sušić je odigrao jednu od svojih najboljih utakmica života. Postigao je čak tri gola, te namjesto još dva, Hadžibegiću i Hodžiću, igrajući takvom lakoćom da se činilo da je te noći mogao uraditi sve što bi poželio. Za sjajnu predstavu koju je Pape pružio te noći u duelu sa Almeriom, nagrađen je višeminutnim aplauzom od strane 15 hiljada domaćih navijača, nakon završetka susreta. Po povratku u Sarajevo krenule su pripreme za novu sezonu. Ipak, kako se bližio početak sezone, tako su i tenzije lagano opadale, a Sarajevo se okrenulo nastupima u novom šampionatu, sa samo jednim ciljem, plasmanom na evropsku scenu. U tu svrhu dovedena su i dva nova igrača. Na gol je stao iskusni golman Slobodan Janjuš, a doveden je i mladi centarfor Radnika iz Bijeljine, Husref Musemić. U prvom kolu Sarajevo je gostovalo na tradiocionalno neugodnom terenu, u Nišu. Na Čairu je Sarajevo dotada slavilo samo jedanput, a tradicija se nastavila i u ovom susretu, pa su domaći fudbaleri upisali minimalnu pobjedu. Ipak, utisak je popravljen u iduća dva susreta, kada je najprije upisan trijumf nad Vardarom, od 3:0, a potom i u Zenici protiv Čelika, gdje je bilo 1:0, a strijelac jedinog gola bio je Sušić. Četvrto kolo donijelo je veliko iznenađenje, na Koševu je gostovao Napredak iz Kruševca, a bordo tim je bio apsolutni favorit, međutim Muzurovićevi puleni nisu odigrali kako se od njih očekivalo, što su gosti iskoristili i slavili sa 1:0. Nakon tog neočekivanog poraza, Sarajevo je napravilo niz od sedam uzastopnih utakmica bez poraza, remi na Kantridi, pobjeda protiv Budućnosti u Titogradu, te remi sa Partizanom na Koševu bili su uvod u fantatičnu seriju od četiri uzastopne pobjede. Razigrani Sušić je posebno briljirao u tim susretima. Postigao je dva gola Osijeku u gostima, u pobjedi od 3:2, zatim je sa Avdićem pogodio po jedanput u pobjedi nad Slobodom na Koševu, a onda je bio i strijelac jednog od dva gola u utakmici u Banjaluci, koja je zavšrila trijumfom od 2:0. Serija je zaključena minimalnom pobjedom nad Veležom, nakon čega se Sarajevo probilo na drugo mjesto na tabeli. Fantastičnu seriju je prekinuo poraz u Ljubljani od Olimpije, kojeg su pratile pobjede nad Vojvodinom i Zvezdom na Koševu, te remi sa Željezničarom na Grbavici. Upravo pobjeda nad Crvenom Zvezdom, izbacila je Sarajevo na samo čelo tabele, dva kola uoči završetka jesenje polusezone. U posljednja dva kola, tim sa Koševa je upisao polovičan rezultat, najprije je poražen u Splitu, a onda je uslijedio trijumf protiv Dinama na Koševu. U još jednoj veličanstvenoj partiji Safeta Sušića, Sarajevo je pregazilo goste iz Zagreba. Po jedan gol Vidovića i Hadžibegića, te dva gola Papeta donijeli su Sarajevu pobjedu od 4:2, ali i titulu jesenjeg prvaka Jugoslavije. Sarajevo je tako zimsku pauzu dočekalo na čelu tabele, a sjajan rezultat je ostvaren i u Kupu, gdje se bordo tim preko Rijeke i Radničkog iz Kragujevca plasirao u četvrtfinale najmasovnijeg takmičenja. Sjajni rezultati zabilježeni te jeseni 1979. godine, svim simpatizerima bordo tima dali su opravdani nadu da sanjaju ponavljanje 1967. godine, a svi su maštali o tome da Sarajevo po drugi put postane prvak Jugoslavije. Najveći adut Sarajeva svakako je bio maestralni Sušić, koji je u izboru svih jugoslovenskih sportskih listova, proglašen za najboljeg fudbalera 1979. godine, a u izboru za najboljeg igrača Evrope, našao se na visokom petnaestom mjestu.

Zalet za drugi dio sezone i borbu za dva trofeja, jesenji šampion je kao i obično hvatao na planinama oko Sarajeva. I zaista je drugi dio sezone počeo kao iz snova, najprije je na Koševu savladan drugoplasirani tim na tabeli, Radnički iz Niša. Rezultat je glasio 2:0, a golove su postigli Nijaz Ferhatović i Sušić. Tri dana kasnije, nastavljeno je i takmičenje u Kupu Jugoslavije, a na putu za polufinale, Sarajevu se našla Sloboda. Golovima Sušića, Pašića i Hadžibegića, bordo tim je i tu prepreku uspješno preskočio te se plasirao među četiri najbolja tima u ovom takmičenju.  Nakon remija sa Vardarom u Skoplju, na Koševu je gostovao Čelik. Utakmica sa Zeničanima je počela sjajno, dva gola Pašića u prvih 12 minuta, donijela su prdnost našem timu od 2:0 i činilo se da će biti upisana nova pobjeda za ostanak na vrhu tabele. Ipak Čelik do kraja poluvremena smanjuje rezultat, a u 85. minuti postiže i izjednačujući gol i odnosi bod sa Koševa. Bod koji je Sarajevo ispustilo u finišu te utakmice, je očito demoralisao igrače, a nakon susreta sa Čelikom izgubljeno je i prvo mjesto na tabeli, koje Zvezda do kraja šampionata više nije ispuštala. Već nakon idućeg kola, Zvezda je i povećala prednost, budući da je Sarajevo i u drugom ovosezonskom duelu sa Napretkom doživjelo poraz. Ipak tim sa Koševa nije odustajao od borbe za titulu, ali prije toga ekipu Fuada Muzurovića je očekivao još jedan veoma bitan susret, polufinalni meč Kupa Jugoslavije, sa Zvezdom na Koševu. Nakon 120 minuta igre, niti jedan tim nije uspio postići gol, pa se pristupilo izvođenju jedanaesteraca. 40.000 navijača Sarajeva se uzdalo u svoje ljubimce i očekivalo plasman u finale, ali dva ponajbolja igrača Sarajeva, Sušić i Pašić nisu uspjeli pogoditi mrežu, tačnije golman Zvezde, mladi Ljukovčan je odbranio njihove udarce, te je Zvezda slavila sa 4:1 u izvođenju jedanaesteraca i plasirala se u finale Kupa. 

Ipak, loša serija od tri uzastopna poraza, najprije u Novom Sadu od Vojvodine, potom na Koševu od Željezničara, te na kraju na Marakani od Zvezde, Sarajevo su ostavili bez titule, a beogradski „crveno-bijeli“ su nakon pobjede nad Sarajevom, dva kola prije kraja i matematički osigurali titulu, dok je bordo tim ispustio i drugu poziciju. Ipak, posljednja dva kola, osvojena pobjedom nad Hajdukom i remijem sa Dinamom u Zagrebu,  bila su dovoljna da Sarajevo na kraju vrati drugu poziciju i ponese laskavu titulu vicešampiona Jugoslavije za sezonu 1979/80.

 

 

Timeline

Najbolji strijelci

100 Ferhatović Asim
96 Sušić Safet
90 Živkov Dobrivoje
89 Obuća Emir
83 Musemić Vahidin
75 Šehovic Salih
67 Antić Boško
66 Lovrić Franjo
65 Musemić Husref
65 Avdić Alen

Najviše nastupa

378 Biogradlić Ibrahim
314 Ihtijarević Faruk
299 Vujović Svetozar
295 Zukić Muhidin
286 Šljivo Edhem
270 Alaim Muhamed
265 Hadžibegić Faruk
265 Muzurović Fuad
265 Janjoš Mehmed
263 Fazlagić Mirsad