FK Sarajevo Home           |    Kontakt   /   EN | BS

Historija kluba

year 1946-1950
year 1950-1960
year 1960 - 1965
year 1965 - 1970
year 1970 - 1975
year 1975 - 1980
year 1980 - 1990
year 1990 - 2000
year 2000 - 2010

FK Sarajevo u periodu od 1980. - 1990

1980 - 1990

 Nakon osvojenog drugog mjesta u šampionatu Jugoslavije, ekipu Sarajeva je čekao povratak na evropsku scenu i to nakon 13 godina čekanja. Žrijeb je odlučio da na Koševo dolazi čuveni gigant iz Njemačke - HSV. 

Niz utakmica bez pobjeda na početku nove sezone je prekinut trećem kolu, protiv Borca na Koševu. Golovima trojice mladića, Musemića, Hadžialagića i Merdanovića, Sarajevo je sa visokih 3:0 pregazilo Banjalučane. Nakon pobjede nad Borcem, uslijedila su i dva vezana poraza, najprije od Vardara u Skoplju, a potom i u gradskom derbiju sa Željezničarom na Koševu. Uslijedila je i utakmica u Hambrugu, protiv HSV-a. Utakmicu je bolje otvorilo Sarajevo, koje golom Sušića već u osmoj minuti dolazi do vodstva od 1:0. Samo osam minuta kasnije, sudija Thomas isključuje prvog igrača Sarajeva, Radeljaša.  Sa igračem više, te na krilima sjajnog Hrubescha, HSV do kraja prvog poluvremena koristi zbunjenost odbrane Sarajeva, te stiže do još dva gola i prednosti od 3:1. Ipak, igrači Fuada Muzurovića nisu odustajali, a izgleda da je upravo pauza od 15 minuta bilo ono što je trebalo njegovim izabranicima da se oporave od šoka i da se vrate u igru.  To je i ostvareno u 77. minuti, nakon akcije Pašića i Sušića, popularni Pape po drugi put pogađa mrežu HSV-a, za sjajnih 3:2. I, u nastavku utakmice, Sarajevo ostaje čak bez još dva igrača! U takvom odnosu snaga, 8 naprema 11, bordo tim jednostavno nije imao nikakvih izgleda da stigne do izjednačenja. U posljednjih pet minuta regularnog dijela, te još pet minuta sudijske nadoknade, HSV je i pored ogromne brojčane prednosti uspio postići tek jedan gol, preko Hartwiga i doći do trijumfa od 4:2, što je i dalje davalo nadu navijačima Sarajeva da njihovi ljubimci u revanšu mogu izboriti prolaz dalje. Desetodnevnu pauzu do utakmice sa HSV-om, Sarajevo je iskoristilo da se što bolje pripremi za revanš susret prvog kola Kupa UEFA, a atmosferu su pokvarile vijesti koje su stigle iz UEFA-e, trojica isključenih igrača Radeljaš, Hadžibegić i Milak su kažnjeni sa po tri utakmice zabrane nastupa, dok je klupska kasa Sarajeva olakšana za 17.500 dolara zbog, kako je navedeno nedoličnog ponašanja fudbalera na terenu i rukovodstva na klupi za rezervne igrače, tokom utakmice u Hamburgu.

U sjajnoj atmosferi koju je priredilo 50.000 navijača bordo tima, tri puta je Sarajevo dolazilo u vodstvo, a isto toliko puta je i Hamburgerova devetka pogađala za izjednačenje, pa se HSV sa ukupnih 7:5 (ne)zasluženo plasirao u drugo kolo ovog prestižnog takmičenja.

Sezonu je Sarajevo igralo promjenljivo. Jesenji dio prvenstva ekipa je završila na jedanaestom mjestu. Ni na proljeće situacija nije bila ništa bolja, ostjetio se nedostatak Sušića, za kojeg trener Muzurović, uprkos svim naporima ipak nije uspio pronaći adekvatnu zamjenu. Sarajevo je uglavnom bilo nepobjedivo na Koševu, upisavši pet pobjeda, dva remija i tek jedan poraz, od Veleža, ali problem su bile gostujuće utakmice. Sa tek jednom pobjedom, protiv Olimpije u Ljubljani, te dva remija, Sarajevo je ovu sezonu okončalo na veoma slabom 13. mjestu, što je bio najslabiji plasman još od 1977. godine, a sezona 1980/81 je ostala zapamćena jedino po debiju u Kupu UEFA i dva duela sa slavnim HSV-om.

U sezonu 1981/82, Sarajevo je ušlo bez većih pojačanja. Timu je priključeno nekoliko mlađih igrača, a jedan od njih je bio i talentovani Boban Božović

Uprkos velikim očekivanjima, da se popravi loš utisak iz prethodne sezone, Sarajevo je u novo Prvenstvo ušlo veoma loše. Sezona je otvorena porazom na Kantridi, 2:1, nakon čega je uslijedio domaći remi bez golova protiv Osijeka, te još jedan poraz, ovaj put u Ljubljani od Olimpije. Tek u četvrtom kolu, fudbaleri Sarajeva dolaze do prvog trijumfa, golovima Pašića i Janjoša, uz autogol Todorovskog upisana je pobjeda nad Vardarom od 3:1. U petom kolu, na rasporedu je bio gradski derbi Sarajeva i Željezničara na Grbavici, kojeg su domaćini riješili u svoju korist, da bi sedam dana kasnije, Sarajevo pretrpilo novi poraz. U goste je došao zagrebački Dinamo, a ni golovi Pašića i Musemića nisu bili dovoljni da Sarajevo ostane neporaženo, pa su se zagrebački modri vratili kući sa pobjedom od 3:2 i oba boda. Upravo ova utakmica je bila presudna i za Fuada Muzurovića, koji je već sutradan odstupio sa trenerske pozicije, a Uprava Sarajeva je eskpresno reagovala i na njegovo mjesto dovela još jednog bivšeg igrača sa Koševa, Srboljuba Markuševića, te njegovog prvog asistenta Mirsada Fazlagića. I, tako je Sarajevo polusezonu završilo na 13. mjestu.

Na proljeće, Sarajevo će biti jače. Iz Olimpije se, nakon samo pola godine, vratio golman Janjuš, a tim Srbe Markuševića je dobio i novog centarfora, u 24-godišnjem Muhidinu Teskeredžiću, koji je na Koševo stigao iz niželigaša, sarajevske Iskre.

Sarajevo je sezonu završilo na 4. mjestu, a kao ključna utakmica ističe se gradski derbi. Pred rekordnih 55.000 gledalaca tako se odigrao derbi, koji je ušao u historiju, kao najposjećeniji duel dva sarajevska rivala ikada, a nakon prvih 45 minuta Željezničar je golom Nikića imao prednost od jednog gola. Ipak, u drugom poluvremenu je zablistao dvojac koji je postigao sve golove za Sarajevo u posljednja tri susreta, Vidović – Sušić. Vidović je tako najprije u 52. minuti asistirao Sušiću za izjednačujući pogodak, a onda je i sam, pet minuta kasnije, pogodio mrežu Šujice za veliku pobjedu Sarajeva od 2:1, koja će se kasnije ispostaviti kao ključna u borbi za plasman na evropsku scenu. U narednim mjeseca, reprezentacija Jugoslavije je nastupala na Svjetskom prvenstvu, a Sušić i Pašić su bili igrači Sarajeva, koji su igrala tada za najbolju ekipu Jugoslavije.

Nakon debakla reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, tema gotovo svih fudbalskih vijesti bio je eventualni transfer Safeta Sušića. Mnogo se govorilo o njegovom odlasku u inostranstvo, prije svega u Italiju, ali i Francusku, a mnogi su ga već vidjeli u u zagrebačkom Dinamu. Budući da od FSJ nije dobio dozvolu za odlazak u inostranstvo, prije januara 1983. godine, to je značilo da će Sušić još najmanje pola godine ostati u jugoslovenskom fudbalu. Pape je potom odbio i ponudu „modrih“, rekavši da u Jugoslaviji ima namjeru igrati samo za Sarajevo. Ostanak Sušića, donio je olakšanje kod pristalica bordo tima, ali i treneru Srboljubu Markuševiću, koji je uspio zadržati okosnicu ekipe iz protekle sezone, te se posvetiti pripremama za novu sezonu i nastup u Kupu UEFA.

 

Narednu sezonu, Sarajevo je započelo odlično i tako zasluženo prezimilo na četvrtom mjestu. U toku zimske pauze, Sarajevo je prvo ostalo bez svog najboljeg igrača. U transferu, koji je navodno vrijedio 1.000.000 američkih dolara, Safet Sušić je postao novi član PSG, te je nakon devet i pol godina, 244 zvanične utakmice i 96 postignutih golova, popularni Pape napustio Koševo. Osim Sušića, tim je napustio i Zoran Lukić, a došlo je i do promjene u stručnom štabu. Iako oslabljeni za dvojicu standardnih prvotimaca, u Sarajevu su bili uvjereni da ekipa može zadržati četvrto mjesto na tabeli, te i ove godine ostvariti izlazak na evropsku scenu. Proljetna polusezona otvorena je remijem na Koševu sa Crvenom Zvezdom, bilo je 1:1. U idućem kolu, tim Boška Antića je gostovao lideru na tabeli i jesenjem prvaku, Partizanu, a golom Bobana Božovića ostvaren je minimalan trijumf za proboj na treće mjesto na tabeli, te je u tom trenutku izgledalo kao da se Sarajevo može uključiti čak i u borbu za titulu, budući da od četiri utakmice koje su predstojale, Sarajevo je čak tri igralo na svom terenu. No, onda se dogodio neshvatljiv pad, jer je u iduća četiri kola ostvaren izuzetno slab učinak, poraz od Hajduka na Koševu, te remi sa Veležom u Mostaru, a potom i Osijekom i Slobodom na svom terenu, bordo tim su udaljili od snova o tituli, a i plasman u Kup UEFA je već polako postajao nedostižan. Jedina utjeha u tom periodu, bio je plasman u polufinale Kupa. Uprkos laganom žrijebu, gdje je Sarajevo za protivnika dobilo niželigaša iz Rijeke, ekipu Orijenta, plasman među četiri najbolja tima u Kupu nije bio baš lagan. U veoma tvrdoj utakmici, u kojoj ni nakon 120 minuta igre nisu viđeni pogoci, Sarajevo je imalo više sreće i znanja prilikom izvođenja jedanaesteraca i došlo je na korak od finala. Od tog trenutka, izgledalo je kao da Antićeva ekipa razmišlja samo o polufinalnom duelu sa Hajdukom na Koševu, te eventualnom plasmanu u finalu, pa su se loši rezultati redali kao na traci, a Sarajevo je sve više tonulo na tabeli. I zaista, utakmica protiv Hajduka je uspješno apsolvirana, pred oko 18.000 gledalaca, koliko se te srijede skupilo na Koševu, oba tima su odigrala jednu čvrstu utakmicu. I kada se činilo da će i ova utakmica, kao i ona protiv Orijenta otići u produžetke, osam minuta prije isteka regularnog dijela, rezervista Davor Jozić pogađa mrežu golmana Hajduka, Simovića, za veliko slavlje i plasman u finale Kupa Maršala Tita, po drugi put u historiji Kluba, a prvi put nakon 16. godina čekanja i poraza, upravo od Hajduka. Ovaj put, protivnik Sarajevu u borbi za najdraži trofej bio je još uvijek aktuelni prvak, zagrebački Dinamo, predvođen karizmatičnim trenerom, Ćirom Blaževićem. I upravo je ta utakmica, odigrana na Marakani bila jedino vrijedno spomena iz samog finiša sezone, bar kada je igra Sarajeva bila u pitanju. Obzirom na katastrofalni završetak sezone, gdje je tim Boška Antića u posljednjih sedam kola upisao tri remija i četiri poraza, bez ijednog tirjumfa, Sarajevo je sezonu završilo na 11. mjestu na tabeli, što se nikako nije moglo ocijeniti kao dobar rezultat, jer je sve do aprila bilo u samom vrhu tabele i u borbi za četvrto mjesto i izlazak na evropsku scenu. Ipak, najvažniji meč sezone odigran je beogradskoj Marakani, u okviru finala Kupa, 24. maja 1983. godine. Dinamo je već u 14. minuti poveo golom Kranjčara, ali u 30. minuti centarfor Sarajeva, Musemić poravnava rezultat na 1:1. Izjednačujući gol, nije kao što se očekivalo dao igračima Sarajeva krila, nego je upravo nakon njega uslijedio desetominutni pad u igri, koji ih je na kraju i koštao osvajanja trofeja. Ovaj neshvatljivi pad Sarajeva iskoristili su igrači Dinama, te su preko Cerina u 32. i Kranjčara u 36. minuti, došli do prednosti od 3:1 s kojom se i otišlo na odmor. Sarajevo je u drugom poluvremenu pružilo puno bolju igru od svog rivala, ali sve što je uspjelo je da preko Mirze Kapetanovića dođe do utješnog pogotka i poraza od 3:2. Tako je tim sa Koševa po drugi put pognute glavo napustio finalnu utakmicu Kupa, a nije se uspjelo ni u namjeri da se, barem preko Kupa, ostvari plasman na evropsku scenu.

Novu sezonu, Sarajevo je poslije dugo vremena čekalo gotovo bez ikakvih ambicija. S druge strane, nakon što su u januaru iz kluba otišli Sušić i Lukić, prelazni rok je za promjenu sredine iskoristio i Vidović, koji je otišao u inostranstvo. Uz sve to, dva najbolja igrača bordo tima, Pašić i Hadžibegić su bili na odsluženju vojnog roka, a početak sezone su zbog povrede morali propustiti i standardni Janjuš i Radeljaš. Silne promjene i loša igra, donijele su Sarajevu 9. mjesto na kraju sezone.

Nova sezona nije otvorena na spektakularan način. Polovičan učinak na startu Prvenstva,pobjeda nad Sutjeskom od 2:0, te poraz na Kantridi identičnim rezultatom, pratilo je i potpuno neočekivano ispadanje iz Kupa Jugoslavije, već u prvom kolu i to od makedonskog republičkog ligaša, Pelistera, a Antićev tim je u Bitoli doživio težak poraz, od čak 1:4. Opravdani bijes navijača, ublažen je već četiri dana kasnije, kada je na Koševu sa visokih 3:0 savladan Dinamo iz Vinkovaca. Dva gola Musemića, te jedan novajlije Jakovljevića, najavili su bolje dane ligaša sa Koševa. Nakon pobjede nad Dinamom, uslijedila su dva susreta bez golova, na Tušnju protiv Slobode, te na Koševu, u sarajevskom derbiju. Šesto kolo je, po rasporedu, Sarajevu donijelo gostovanje na Maksimiru, kod Dinama, koji je bio možda i u najvećoj krizi od svog osnivanja. Zagrebački „modri“ u prvih pet kola nisu znali za pobjedu, te su duel sa Sarajevom dočekali kao šesnaesti tim Lige. Nakon prvih 45 minuta, golom Bogdana, Dinamo je imao prednost, koju nije uspio zadržati do kraja, budući da su Musemić i Pašić pogodili u nastavku, te u potpunosti preokrenuli rezultat i Sarajevu donijeli prvu gostujuću pobjedu u sezoni, a Dinamo poslali na posljednje mjesto na prvoligaškoj tabeli. Pobjeda u Maksimiru, dala je igračima krila, pa je još jedna sjajna partija pružena sedam dana kasnije, kada je u Sarajevu gostovao Hajduk. Bordo tim je golom Faruka Hadžibegića došao do minimalne pobjede i drugog mjesta na tabeli, sa 10 osvojenih bodova, koliko je imao i lider na tabeli Željezničar, ali uz nešto bolju gol-razliku. U osmom kolu, Sarajevo je gostovalo na stadionu JNA, kod ekipe Partizana, gdje je doživjelo minimalan poraz od 1:0. Nakon poraza od Partizana, uslijedio je mršavi remi sa Budućnosti na Koševu, bilo je 0:0. U tom trenutku Sarajevo se nalazilo na trećem mjestu na tabeli i niko nije mogao ni pretpostaviti da će sa Koševa zapuhati tajfun koji će pomesti sve svoje naredne protivnika. A upravo se to i desilo, pobjedom u Prištini, nad istoimenim protivnikom krenuo je fantastičan niz od čak sedam uzastopnih pobjeda. Poslije Prištine na Koševu je pao i Osijek, a Sarajevo se tog 4. novembra, nakon 11 odigranih kola popelo na prvo mjesto na tabeli, kojeg nije ispuštalo sve do kraja sezone, čime je ostvaren rijetko viđen poduhvat. Nakon Prištine i Osijeka, uslijedila je i sjajna predstava u Nišu, na stadionu Čair, tradicionalno neugodnom stadionu za Sarajevo. Ipak, sa po dva gola Musemića i Merdanovića, Antićev tim je uspješno prebrodio i ovu prepreku, te je u miru dočekao dva duela na svom stadionu, koje je riješio u svoju korist. Ostvarene su dvije minimalne pobjede, nad Vojvodinom i Veležom, obje sa po 1:0, a oba put strijelac odluke bio je centarfor Sarajeva, Husref Musemić. Sjajnu golgetersku formu, Musemić je nastavio i u naredna dva kola, prvo na gostovanju u Bugojnu, kod novog prvoligaša Iskre, kada su on, Jakovljević i Hadžialagić pogodili u pobjedi od 3:1, a onda i u duelu sa Vardarom na Koševu. Bilo je 3:2, a pored Musemića, strijelac preostala dva gola bio je Jakovljević. Pobjedom nad Vardarom, Sarajevo je osiguralo titulu jesenjeg prvaka, sa čak tri boda prednosti ispred Hajduka, uoči posljednjeg jesenjeg kola i gostovanja Crvenoj Zvezdi. Imao je bordo tim priliku da možda i poveća prednost nad Splićanima, prije odlaska na pauzu, jer je Zvezda bila u velikoj krizi, a s druge strane Hajduk je očekivao veliki derbi sa Dinamom u Zagrebu. Ipak, umjesto povećanja prednosti, ona je smanjena za jedan bod, budući da je su Hajduk i Dinamo remizirali na Maksimiru, dok je Sarajevo na Marakani pretrpilo težak poraz, od 1:4. Ipak, uprkos porazu, sa 25 osvojenih bodova, dva više od drugoplasiranog Hajduka, Sarajevo je po treći put u svojoj historiji postalo jesenji prvak Jugoslavije.

Nakon fantastične jeseni, postavljalo se pitanje da li će igrači Sarajeva imati snage da ponove uspjeh, kojeg je 1967. ostvarila generacija predvođena njihovim sadašnjim trenerom, Antićem. Igrači, svi do jednog, od golmana Đurkovića, pa do kapitena Pašića, bili su složni da se uz pravi angažman, može osvojiti titula, te su bili sigurni da se neće i ne može ponoviti 1980. godina, kada je Sarajevo također jesen završilo na prvom mjestu, ali je na kraju posustalo u borbi sa Crvenom Zvezdom, za najviši tron. I dok su drugi klubovi iskoristili zimsku pauzu da pojačaju svoje redove, Sarajevo u mini prelaznom roku nije mijenjalo ništa, te je u nastavak sezone ušlo sa identičnim sastavom, koji je na jesen izborio prvo mjesto. Na startu drugog dijela sezone, u prva tri kola, bordo tim je osvojio tek dva boda, koja su izborena pobjedom nad Rijekom na Koševu, od 1:0, dok su utakmice u Nikšiću i Vinkovcima, završile pobjedam domaćina. Ipak i pored nešto lošijeg starta, bordo tim je ostao lider na tabeli, budući da je Hajduk u prva tri kola osvojio tek jedan bod više, pa je i nakon 20. kola, raspored ekipa na samom vrhu tabele bio jednak, samo je razlika smanjena sa dva, na jedan bod. Utakmica u Vinkovcima, na kraju je ostala upamćena kao posljednji poraz Sarajeva u sezoni 1984/85, budući da u preostalih 14 utakmica u sezoni, četa Boška Antića nije niti jednom položila oružje pred svojim protivnikom. U iduća tri kola, uslijedila je minimalna pobjeda nad Slobodom, te dva remija, sa Željezničarom na Grbavici, te Dinamom na Koševu. Nakon Dinama, Sarajevu je predstojala prva od mnogobrojnih meč-lopti za titulu prvaka, gostovanje na Poljudu. Sarajevo je u Split otputovalo sa jednim bodom prednosti i željom da razlika, ostane barem ista, ako ne i veća, nakon ovog 24. kola. Utakmica u Splitu, odigrana pred oko 25.000 gledalaca, bila je upravo onakva kakvom su je priželjkivali u redovima Sarajeva, čvrsta i teška, bez pretjerane dominacije ijednog tima, te je završena početnim rezultatom od 0:0, što je značilo da Sarajevo u posljednjih 10 kola ulazi sa prednošću od jednog boda. Već nakon idućeg kola prednost je uvećana za još jedan bod, iskorišteno je posrtanje Hajduka, na gostovanju u Mostaru, gdje su „bili“ odigrali samo 1:1 sa Veležom, a Sarajevo je na svom stadionu golovima Musemića, Jakovljevića i Janjoša nanijelo poraz Partizanu od visokih 3:1. Nakon pobjede nad crno-bijelima, slijedilo je gostovanje Budućnosti, a na stadionu pod Goricom ponovio se identičan rezultat, onome iz prvog dijela sezone, bilo je 0:0, što je iskoristio Hajduk i pobjedom nad Iskrom smanjio prednost Sarajeva, ponovno na samo jedan bod. U narednim kolima poresudna je bila sjajna forma prvog napadača bordo tima, Musemića, ali i kapitena Pašića. Njih dvojica su u obje naredne utakmice pogodili po jednom, što je bilo dovoljno za pobjedu nad Prištinom od 2:0, te remi sa Osijekom u gostima, od 2:2. Musemić se i u slijedećem, 29. kolu, ponovo upisao u listu strijelaca, ovaj put protiv Radničkog iz Niša postiže dva gola, a još po jedan su dodali Merdanović i Hadžibegić za pobjedu od 4:2. Ostalo je samo pet kola do kraja, Hajduk je neumorno pratio Sarajevo i čuvao jedan bod zaostatka, a priliku da preuzme čelnu poziciju, splitski klub je vidio u idućem, 30. kolu. Na Poljudu je gostovala Rijeka, što je, kako se i pretpostavljalo, bio lagan zalogaj za Hajduk, a Sarajevo je bilo gost Vojvodine. Obzirom na dosta tešku situaciju u kojoj se nalazio novosadski klub, bilo je za očekivati da će od prve minute jurišati na pobjedu. I tako je bilo, već nakon 120 sekundi igre, Vojvodina je imala prednost od 1:0, do koje je došla pogotkom Ilića. Ipak, u 35. minuti, Jakovljević donosi poravnanje, da bi sedam minuta prije kraja susreta, Slaviša Vukičević eurogolom, iz voleja sa vrha šesnaesterca, pogodio mrežu domaćina za velikih 2:1 i ostanak na čelu tabele. Iduće kolo donijelo je novo gostovanje za naš tim, ovaj put u Hercegovini, protiv Veleža. Nakon nezanimljivih prvih 45 minuta, drugo poluvrijeme bilo je prepuno golova. Golovima Pašića i Musemića, Sarajevo je u 60. minuti imalo prednost od 2:0 i gotovo sigurnu pobjedu u rukama. Opuštanje zbog visokog vodstva brzo se osvetilo bordo timu, pa za samo dva minuta Vekež preko Bijedića i Kodre postiže dva gola, što je značilo podjelu bodova. Razočarenje zbog ispuštene pobjede, nije dugo trajalo, budući da je iz Vinkovaca stigla informacija da je Dinamo savladao Hajduk, što znači da je razlika na tabeli ponovno uvećana na 2 boda, prvi puta nakon 25. kola. Sarajevu je dakle u posljednja tri susreta bilo potrebno pet bodova za osvajanje titule, a plan je već bio kreiran. Pobjede nad Iskrom i Zvezdom na Koševu, uz remi sa Vardarom u Skoplju, tako je glasio scenarij u kojem bordo tim stiže do cifre od 48 bodova, koju Hajduk ne bi mogao ni teoretski dostići, budući da su Splićani uoči posljednja tri kola, na svom kontu imali samo 41 bod. Zacrtani plan se lagao počeo ispunjavati, prvo je sa dva gola Pašića i jednim Musemića savladana Iskra, a onda je uslijedio i prvi ključni duel sezone, gostovanje Vardaru. Sarajevo je u Skoplju smjelo čak i izgubiti, ali je za taj luksuz bio potreban i poraz Hajduka, koji je u isto vrijeme igrao na Koševu, protiv Željezničara. Dok je Sarajevo igralo u Skoplju, na Koševu se igrala, naizgled sumnjiva utakmica, gdje je Hajduk imao prednost od 4:1 na poluvremenu, zbog koje su domaći igrači na poluvremenu izviždani. Željezničar je u drugom poluvremenu zaigrao znatno bolje, stigao do izjednačenja, ali je na kraju duel ova dva tima ipak ispao nebitan, budući da je Sarajevo uspjelo ostvari svoj zacrtani plan, te se iz Skoplja vratiti neporaženo. Dva pogotka Jakovljevića bila su dovoljna za remi od 2:2, a da je Hadžibegić bio prisebniji sa bijele tačke, deset minuta prije kraje, Sarajevo je moglo stići i do pobjede i tako i teoretski osigurati novu titulu prvaka Jugoslavije.

Ovako, tim sa Koševa je u zadnje kolo ušao sa tačno dva boda prednosti nad Hajdukom, što je značilo da u slučaju remija ili pobjede, postaje apsolutno nebitno šta će se desiti u Splitu, gdje su snage trebali odmjeriti Hajduk i Dinamo. U fantastičnoj atmosferi, pred 35.000 gledalaca, Sarajevo je nakon 23. minute već imalo prednost od 1:0, a mrežu gostiju iz Beograda pogodio je Musemić, fantastičnim udarcem glavom. Kako se bližio kraj utakmice, tako je i atmosfera na tribinama postajala sve uzavrelija, a kada je u 75. minuti Jakovljević uvećao prednost na 2:0, slavlje je moglo početi. Zvezda je do kraja smanjila na 2:1, preko Đurovskog, ali straha od eventualnog gubitka titule nije bilo, jer sve i da je Zvezda nekim čudom u posljednjih pet minuta uspjela preokrenuti rezultat, titula bi ipak stigla na Koševo, jer je Hajduk u Splitu gubio od Dinama 4:2. Do kraja ipak, nije bilo nikakvih preokreta, na Koševu je ostalo 2:1, u Splitu 2:4, što je značilo da je Sarajevo sa ukupnih 48 bodova osvojilo svoju drugu šampionsku titulu, i to sa 4 boda prednosti ispred drugoplasiranog Hajduka. Tako je ponovljen fantastičan uspjeh iz 1967. godine, a svoje mjesto u historiji Kluba, zlatnim slovima je ispisalo slijedećih 11 igrača, najstandardnijih članova druge šampionske generacije sa Koševa: Đurković, Radeljaš, Kapetanović, Jozić, Hadžibegić, Janjoš, Jakovljević, Vukičević, Musemić, Merdanović i Pašić.

 

Timeline

Najbolji strijelci

100 Ferhatović Asim
96 Sušić Safet
90 Živkov Dobrivoje
89 Obuća Emir
83 Musemić Vahidin
75 Šehovic Salih
67 Antić Boško
66 Lovrić Franjo
65 Musemić Husref
65 Avdić Alen

Najviše nastupa

378 Biogradlić Ibrahim
314 Ihtijarević Faruk
299 Vujović Svetozar
295 Zukić Muhidin
286 Šljivo Edhem
270 Alaim Muhamed
265 Hadžibegić Faruk
265 Muzurović Fuad
265 Janjoš Mehmed
263 Fazlagić Mirsad